UVOD

U modernom svijetu je pouzdano osiguranje jedna od najpoželjnijih odlika. Bez pouzdanog osiguranja ugrožene su brojne svakidašnje aktivnosti kao na primjer:

•  zaštita osobnih računala, prenosnih računala, mobilnih telefona, internetskih radnji i sličnih pomagala od uporabe neovlaštenih osoba

•  zaštita motornih vozila, strojeva i drugih vrijednih predmeta od neovlaštene uporabe ili pristupa

•  sprečavanje krađe i krivotvorenja pri financijskim transakcijama, a posebno elektronskih radnji, uključujući plaćanja s kreditnim karticama i plaćanja preko interneta

•  omogućavanja pristupa radnim mjestima, skladištima i područjima povećane sigurnosti, kao i vojnih područja, isključivo ovlaštenim osobama

•  nadzor pristupa obavljanja usluga javnog prevoza, posebno u zračnom prometu

•  provjera identiteta pojedinaca u vozačkoj dozvoli, kartici zdravstvenog osiguranja, osobnoj iskaznici i sličnim dokumentima

Značajan čimbenik pri postizanju sigurnosti je identifikacija osobe ili provjera da li je osoba baš ta, za koju se izdaje. Provjera mora biti pouzdana, brza, da ne zadire u tijelo i za primjerenu cijenu. U prošlosti se provjera te vrste temeljila na sigurnosnim karticama, privjescima, lozinkama, PIN-kôdovima, potpisima ili čak na prepoznavanju osobe pri službi osiguranja ili portira. Svi ti načini su glede zahtjeva u suvremenom svijetu postali nepouzdani i jako ograničeni. Budućnost je na strani biometrije. Biometrija nudi jednostavno, pouzdano i povoljno rješenje pri provjeri identiteta korisnika, koju možemo koristiti i u nekontroliranim i udaljenim područjima.

Biometrijski način identifikacije pojedinca znači individualno uvažavanje čovjekovih fizičkih svojstava ili značajki ponašanja i evidentiranje te pohranu tog uzorka (zvan i živi uzorak ), u standardnom podatkovnom obliku. Taj uzorak se u postupku identifikacije uspoređuje s uzorkom (zvan i memoriran uzorak ili potpis ) koji se temelji na istim značajkama a pohranjen je u sigurnosnom sustavu. Usporedba oba uzorka potvrđuje ili negira identitet pojedinca.

Pri takvoj identifikaciji je pozornost usmjerena na mali broj fizičkih značajki koje pripadaju isključivo jednoj osobi. Tu spadaju boja glasa, način hoda, značajke lica, uzorak šarenice, otisak dlana i prstiju. (DNK nije pritom uključen jer je uzimanje uzorka DNK dugotrajno i znači zahvat u tijelo). Najbolje usavršen, napredan i najrazvijeniji način je provjera na temelju otisaka prstiju.

Dugogodišnja istraživanja i pokusi kažu nam da su otisci prstiju trenutno najpouzdaniji način provjere identiteta osoba. Unatoč nekim sudskim postupcima u SAD, još uvijek su otisci prstiju nedvojben dokaz identiteta pojedinca. Većina današnjih biometrijskih sistema temelji se na prepoznavanju otisaka prstiju.

Fiziološki je otisak prsta konfiguracija grebena s porama koje dijele doline . Leže na žilama, odmah pod kožom. Morfologija (oblik) otisak prsta je povezana sa specifičnim električnim i toplinskim značajkama kože. To znači da svjetlost, toplina ili električni napon (ili kombinacija svih) možemo koristiti za evidentiranje slike otiska prsta. Otisak prsta nastane još pri razvoju embrija i ne mijenja se sa starošću osobe, nego raste u svojem prvobitnom obliku i kad se završi rast osobe, ostaje u svojoj veličini nepromijenjen. Upravo tako se po oštećenju obnovi u prvobitni oblik. Jednojajčani blizanci nemaju jednake otiske prstiju.

Mali postotak populacije (npr. rudari i mali broj glazbenika) ima oštećene otiske prstiju, zbog stalnog trenja. U razvijenim državama je taj postotak zanemariv i ne predstavlja spomena vrijedne poteškoće za identifikacijske sustave koji se temelje na otiscima prstiju.

Za evidentiranje značajki uzorka otiska prsta postoji već algoritamska metoda. Najproširenije metode temelje se na prepoznavanju uzorka ili izvodu minucija. U slučaju algoritma, koji se temelje na minucijama, je otisak prsta sastavljen od grubih značajki kao što su vitice, krakovi i zavijuci, te od sitnih značajki (minucija) a to su prije svega bifurkacije (račvanja), delte, (spajanja u obliku slova Y) i završetaka grebena. Otisak prsta ima između 30 i 40 minucija. Značajka svake od njih je položaj (koordinate), tip (bifurkacija, delta ili završetak) i usmjerenost (orijentacija). Skup značajki minucija daje predložak za otisak prsta. Ako su značajke detaljno evidentirane, mogućnost da se nađu dva otiska prsta jednakih značajki, je izuzetno niska.

Slika 1. Minucije tipičnog otiska prsta

Elektronsko evidentiranje slika i algoritmi za raspoznavanje uzoraka danas su dovoljno razvijeni da uzorak otiska prsta automatski obrade i pohrane. U više slučajeva postoje za taj postupak i standardi. Ti standardi postoje za uzorke koji se temelje na minucijama. Najviše korišten je standard koji u SAD propisuje NIST (National Institute of Standards and Technology). Unatoč tome je određivanje standarda zapreka za fleksibilnost ljudi koji razvijaju algoritme, i ograničava njihovu intelektualnu svojinu. Tako nailazimo na raskorak između određivanja standarda i između preciznosti i brzine, kad se radi o standardizaciji procesa.